Sub27112021

Posljednje izmjene08:20:10 PM

Back Nalazite se ovdje: Home Društvo Vijesti iz društva Udruge Ekspedicija Bosanski Kobaš-Kreševo

Ekspedicija Bosanski Kobaš-Kreševo

U petak, 19. listopada Ivica Halapir, Milan Marinković, Damir Vrtar i Edvard Geček, članovi udruge Lepoglavski ahat, krenuli su na sajam minerala u Kreševo. Plan je bio da se usput pogledaju neki lokaliteti u BIH koji su poznati po lijepim primjercima minerala.
Prva na redu je bila Motajica, planina koja se nalazi između Nove Gradiške i Slavonskog Broda, ali s bosanske strane granice.
Najveći kamenolom u Motajici je istoimeni kamenolom kaolina, gline koja se koristi u izradi keramičkih pločica. Kroz njega nas je ljubazno proveo čuvar po imenu Branimir Josipović. Kaže da nije u rodu s našim predsjednikom. Nismo uspjeli zapaziti nikakve zanimljive mineralne pojave, iako smo ranijih godina na sajmovima minerala vidjeli krasne primjerke čađavog kvarca iz tog kamenoloma.

U napuštenom kamenolomu pegmatita Bosanski Kobaš ipak smo imali malo više sreće pa smo uspjeli naći dva primjerka stijene s razvijenim kristalima granata-spesartina, narančaste boje, veličine do 1 mm. Čitav kamenolom je prekriven razdrobljenim pegmatitima, pa se primarne stijene uopće ne vide.

U kamenolomu Vlaknica, Ivica je relativno brzo pronašao kristale berila veličine oko 8 mm. Nadajući se da se više njih krije u jednoj pukotini, on i Milan su prišli razbijanju stijene. Nakon skoro dva sata štemanja uspjeli su odvaliti stijenu od preko tone i našli veliko ništa.

Za to vrijeme ja sam planirao rutu po kojoj još nikad nismo išli za Kreševo, preko Prnjavora i Teslića. Taj kraj BIH je zapravo prilično ravan, osim Motajice i reljefom podsjeća na dio Zagorja između Ivanščice i Medvednice. Iznenadio nas je izgled kuća, uglavnom su lijepo uređene s okućnicama punim cvijeća i podšišanom travom. Do Prnjavora nije bilo ničeg što bi nas rudare zanimalo, osim lijepih Srpkinjica kako to Ivica voli reći. Jugoistočno od Prnjavora, u mjestu Raškovac se nalazi ogromni ugljenokop. Uz njega planiraju izgraditi termoelektranu. Malo smo pogledali u nadi da ćemo naći kristale gipsa, ali ih nismo ugledali, a nismo htjeli potrošiti previše vremena pa smo krenuli prema Tesliću.

Oko 20 km prije Teslića, stali smo na uređenom izvoru. Kako je 100 metara dalje bio neki napušteni kamenolom išli smo ga pogledati. Stijene su serpentinske, zeleno-crno-crvene i odmah smo uočili kako kroz njih prodiru debele žile kvarca. Detaljnijim pregledom uočili smo da je kvarc kompaktan i da nema geoda i mjesta za rast kristala, ali se pojavljuju žile ahata i opala. Čak nismo imali niti neke potrebe za čekićima, jer je serpentin jako drobljiva stijena, a i sasvim dovoljno lijepih primjeraka nam je ležalo pod nogama. Nakupili smo jednu kantu kamenja i krenuli prema Tesliću. Usput smo vidjeli još nekoliko mjesta gdje se vide serpentini, ali nismo imali vremena da ih pogledamo.

Kod Teslića nas je već polako hvatala glad, ali smo se nadali da ćemo za sat-dva stići do Busovače i da ćemo tamo jesti kako nas ne bi mrak uhvatio na cesti. Odmah iza Teslića nalazi se Banja Vrućica s ogromnim hotelom i bungalovima. Ubrzo nakon toga stigli smo do sela Blatnica. Kako nismo htjeli izgubiti puno vremena u slučaju da promašimo put, pitali smo policajce jesmo li na dobrom putu prema Zenici. Iako je na našoj karti bila ucrtana asfaltirana cesta, rekli su nam da je to zapravo makadam i da ne vjeruju da ćemo ju prijeći osobnim automobilom. Uputili su nas da se vratimo par kilometara i drugim putem. Nakon nekog vremena i tamo je nestao asfalt. Kako smo usporili ispred makadamske ceste, pokraj ceste sam u otkopu zamijetio neku plavičastu žilu. Iako se sumrak već spuštao odlučili smo iskoristiti posljednje zrake sunca i pogledati čega tu ima. Stijene su bile isto od serpentina, ali se ovdje nalazio prilično drugačiji ahat, plavih nijansi. Osim njega našli smo i ploče sa kristalima kvarca dužine do 1 cm. Ovaj ahat nas je ostavio bez riječi. Igrom slučaja prvi puta smo u BIH pronašli prvoklasni ahat i to u većoj količini. Uzeli smo desetak kilograma, a ostalo smo ostavili domaćim mineralozima. Na osnovu onoga što smo pregledali u malo vremena zaključili smo da bi se žile trebale širiti u dubinu.

Preko Žepča smo konačno stigli u Busovaču. Stali smo u našoj omiljenoj pečenjari, ali nažalost više nije bilo pečenja na koje smo se tako guštali. Utjehu smo potražili u ćevapima. U Kreševo smo stigli oko 21 sat i pozdravili se s našim dragim prijateljima. I oni su bili umorni od posla oko organizacije sajma pa smo, nakon što smo im pokazali ahate koje smo pronašli, otišli na spavanje u Ribnjak.

Ujutro smo složili štand sa mineralima, ostavili Edija da se bakće sa televizijskim ekipama, a Ivica, Milan i ja smo otišli u rudnike živine rudače. Naravno da je prije toga bio doručak. Iako smo razmišljali o ćevapima u 8 ujutro, ipak smo jeli sirnicu i burek.
Na putu prema Oberskoj jami pokupili smo svu rosu s trave tako da smo namočili obuću i odjeću. Kako se taj rudnik nalazi daleko u planini, promočili smo i iznutra. Kad smo već mislili odustati konačno smo došli do ulaza. Unutra je kao i u svakom rudniku vladao mrkli mrak, a mi smo se nadali da neki medo nije odlučio baš unutra napraviti svoj dom za zimski san. Oberska jama je ustvari prirodna pećina koju je izdubila voda, a ljudi su unutra pronašli cinabarit, živinu rudu koju su kopali. Živa im je trebala za skupljanje zlata kojeg je nekad u tom kraju bilo puno. Ivica, koji ima i šesto i sedmo, a i osmo čulo za minerale, je uspio pronaći žilicu cinabarita u baritu i ankeritu. Ja sam lupio jedan kamen i ugledao mnoštvo crvenih kristala, te sam se ponadao da sam našao bolji komad od Ivice. To je naravno nemoguće, jer smo na svjetlu vidjeli da sam umjesto cinabarita našao pirite koji su crvenkasto oksidirali.

Povratkom u Kreševo pohvalili smo se stručnjacima na sajmu, gdje su osim domaćih snaga bili i vrhunski geolozi iz Austrije i Slovenije. Baš smo došli u dvoranu kad je stigao autobus Hrvatskog geološkog društva pa smo se pozdravili sa poznanicima. Kako nismo bili baš presretni nalazom iz Oberske jame, produžili smo na Hrmzu, nalazište realgara i auripigmenta. Tamo, naravno, nije bilo greške. Minerala ima ko u priči. Dojam je pokvario otpad u potoku. I to točno na mjestu gdje sam prošle godine našao zrnce zlata. Što reći, ljudska glupost ne poznaje granice. Nakon što smo našli odličnih kristala, vratili smo se na sajam da i mi kupimo nešto od domaćih kristala te da malo pomognemo optimizam klinaca koji ih skupljaju. Edo je u to vrijeme već obavio intervju za dvije televizije. Dok je bio zauzet netko mu je maznuo jedan lijep primjerak minerala iz Trepče koji smo namjeravali razmijeniti.  

Navečer smo po običaju imali druženje na zajedničkoj večeri, uz odlična vina iz Hercegovine.
Treći dan je bio repriza drugog. Edo na sajmu, a tri pećinska trola u rudnik. Ovaj puta je na redu bio Rimski rudnik. Na sreću nije toliko udaljen kao Oberska jama, ali niti unutra nismo uspjeli naći dobar komad cinabarita. Čudili smo se koliko su se nekad rudari mučili za tako siromašan materijal. Oba rudnika koje smo posjetili imaju rovova u duljini od kilometar, iskopanih u tvrdoj stijeni. U mislima smo odali počast svim generacijama rudara koji su svoje zdravlje ostavljali u teškom radu kako bi prehranili svoje obitelji. Da ipak zadnji dan ne bi ostali praznih ruku pokupili smo nešto azurita s haldišta ponad Kreševa. Iako sam tamo svake godine, ovaj puta sam razbivši jedan kamen našao kristal barita na azuritu, okružen malim kristalima kvarca. Muzejski primjerak, samo tako.

Na sajmu sam od Jose Puljića-Kise, legendarnog istraživača kreševskih minerala, kupio komad cinabarita za lepoglavsku zbirku. Njegov zet Žarko Bešlić, zajedno sa svojim prijateljima Alojzom Filipovićem i Ivicom Miletićem, je preuzeo brigu oko organizacije sajma i  daljnjih istraživanja minerala u tom kraju. Kisa i dalje sanja o pronalasku nemoguće velike i bogate žile hijalofana, koji se u većim kristalima nalazi samo u Busovači. Kažu da bi trebalo i negdje u svijetu biti još koja rupa s velikim hijalofanima, samo još nije pronađena, haha.

Nakon ručka smo se pozdravili sa prijateljima i krenuli natrag prema Hrvatskoj. U Kamenici smo malo zalutali pa smo pitali jednu djevojčicu kuda trebamo ići. A djevojčica, ljepotica samo tako, što bi rekli u Bosni. Sine, budi pametan, ajde ti skokni do Kamenice za 5-6 godina.

U Tesliću smo pitali jednu lijepu Srpkinjicu gdje bismo mogli dobro jesti. Dok nam je rekla „u Konzumu“ bili smo malo zbunjeni. Onda nam je objasnila da je na katu poslovni prostor gdje je dobar restoran. I uopće nije lagala. Zaključili smo da smo tamo jeli najbolje ćevape. A još k tome točeno veliko pivo košta 8 kuna. Ma daj odmah dvije runde.

Od Teslića nismo išli prema Prnjavoru već za Kotor Varoš i Banja Luku. Nismo mogli vjerovati kakva je cesta od Teslića prema Banja Luci. Da smo znali da nema policije bez problema bismo se vozili 100 i kusur, kao po autocesti. Prometa ionako nije bilo, cesta ravna, asfalt odličan, nema naselja.U Kotor Varoši je Ivica zamijetio još puno lijepih Srpkinjica, koje su se kretale u grupama po 3-4. Milanu, kojem je ovo bila prva ekspedicija u inozemstvo, smo objasnili da osim geoloških treba pogledati i sve druge prirodne ljepote.

Iza Banja Luke smo se vozili po pravoj autocesti. Dodik još uvijek časti, nema naplate. Onda nam je nakon izlaska s autoceste tlak podiglo raskršće koje nas je upućivalo prema Okučanima. Ma koja Hrvatska, koja Gradiška, Zagreb, ajte vi lijepo za Okučane. Koja „debilana“. Taman dok smo se počeli sjećati idiota koji je napravio takav znak, sjetili smo se da i u Hrvatskoj znakovi ne vode prema Beogradu, nego prema Lipovcu. Ajme, koji smo mi debili na ovim prostorima. Mogu zamisliti nekog stranca koji putuje kroz Hrvatsku pa bi on možda prema Beogradu ili dalje na istok. Koji crni Beograd? Moraš za Lipovac i onda dođeš do provalije ispred koje piše „The end of the world“.

Opet smo bili kod prijatelja u Kreševu, tek smo se rastali, a već mi fale. Nadam se da više nikad neću morati ići u njihove rudnike, ali ahati bi me mogli opet vidjeti negdje na proljeće. Sad dok pišem reportažu gledam na satelitskoj snimci gdje je još što raskopano u onoj zoni serpentina. Ajmeeeeee, ma dolje moramo naći još minerala na tone. A možda zima ne bude jaka? Tko će dočekati proljeće?