Čet14122017

Posljednje izmjene11:51:04 AM

Back Nalazite se ovdje: Home Zanimljivosti Zanimljivosti Reportaže REPORTAŽA Članovi Udruge Lepoglavski ahat na ekspediciji u Makedoniji i Bugarskoj

REPORTAŽA Članovi Udruge Lepoglavski ahat na ekspediciji u Makedoniji i Bugarskoj


Članovi Udruge Lepoglavski ahat vratili su se sa šestodnevne ekspedicije koja ih je odvela u Makedoniju i Bugarsku. Kao i uvijek kući su se vratili s puno minerala, ali dojmova sažetih u tekst predsjednika Udruge Lepoglavski ahat, Damira Vrtara.

Konačno je realizirana dugo i pomno planirana ekspedicija u planine Makedonije i Bugarske. Svjetski poznata nalazišta opisana u mnogim knjigama, pokazala su se u punom sjaju, nama hodočasnicima u potrazi za mineralnim ljepotama. Najprije je red da se zahvalim Gradu Lepoglavi, na novčićima, te Zajednici športskih udruga Lepoglave na iznajmljenom kombiju. Bez njih bi ovo naše putovanje bilo mnogo teže ostvariti.
 
Iako smo već neko vrijeme u mineraloškim krugovima najavljivali ovo putovanje, zaista smo brzo popunili sva mjesta u kombiju. Kad sam vidio imena, znao sam da su to sve fanatici i da neće biti odustajanja -  Ivica Halapir, Željko Husnjak, Milan Marinković, Zdenko Cerin, Jože Rihtar, Roman Hergan i ja.
 
1.dan
Krenuli smo u ponedjeljak u 6 ujutro. Atmosfera je bila vesela, a plan je bio da se popodne nađemo s Darkom iz Skopja. Vozili smo se po sunčanom vremenu sve do Makedonije. Tamo nas je dočekalo olujno vrijeme. Na sreću olujni oblaci su visjeli na planinama, dok je u Skopju padala samo lagana kišica. S Darkom smo razmjenjivali minerale na parkiralištu, ispod nadvožnjaka. Kao što narkomani na filmovima razmjenjuju drogu i oružje, haha. Ni ovaj puta nas nije razočarao. Ja sam ga nagovorio da mi proda i njegovu knjigu „Minerals from the Republic of Macedonia“. Uz nju sam za lepoglavsku zbirku nabavio po jedan korund na matriksu, arfvedsonit i titanit sa epidotom na matriksu od albita. I svi ostali su dobro pazarili pa smo se uputili na dobru klopu u stari dio Skopja. Zbilja je bilo dobro jelo, a prema starom običaju da uvijek pijemo samo lokalno pivo, ćevape smo zalili „Skopskim pivom“.
Jože se nije mogao riješiti prodavača parfema, pa je kupio tri komada. Sve neki Armani i takve fore, 3 za 20 eura. Nakon njih je došao i neki klinac koji prodaje čokoladice, bananko, pa je onda Jože kupio cijelu kutiju, mislim da je koštalo 3 eura. Kako je padao mrak krenuli smo prema Debru, pa kud stignemo. Odlučili smo prespavati u Gostivaru, na zapadu Makedonije i uopće nije bilo loše. Malo nam je bilo čudno u birtiji, jer tamo po noći nema žena u lokalima. Valjda nismo bili u gay baru?
 
2.dan
Ujutro smo se divili planinama na kojima je još uvijek snijeg, ali nije to čudo kad su više od 2000 metara. U Kosovraste i Debar smo išli preko nacionalnog parka Mavrovo. Stvarno je lijepo i divlje, a mi smo jedva dočekali da dođemo do kamenoloma gdje se vadi gips. Proučavajući knjige o mineralima Makedonije pročitali smo da se ponekad može naći sumpora. Nadali smo se kojem komadiću kad ono… Da mi imamo kamenolom s toliko sumpora, ja bih si tamo napravio pećinu i postao spiljski čovjek. Po običaju Ivica je našao najbolji komad. Polovicu je dao za našu zbirku, a drugoj će se diviti kad ode u penziju, Naravno, i sve do tada. Svi smo natrpali po jednu kutiju blještavog alabastera sa sumporom i krenuli za Debar. Tamo nas je šef smjene proveo kroz rudnik gipsa do poznate „kristalne dvorane“ gdje sve vrvi kristalima gipsa veličine preko metra. Cijelo vrijeme smo komentirali kako bi kod nas da to imamo našli isplativiji način iskorištavanja tog blaga, nego da se drobi za knauf. Željko i ja smo se ubili noseći dva komada za zbirku. I još k tome kad smo došli na danje svjetlo vidjeli smo da je onaj moj puknuti. Tada je tip koji nas je vodio mrtav hladan izjavio da nema veze, jer ima on u kućici isto velike komade već spremne za prodaju. Karamba i karambita, mogao je to reći ranije. Nakon takvih napora jedva smo dočekali osvježenje uz hladno pivo „Kamenitzu“, a iskoristili smo i priliku za slikanje s konobaricama.
Jutro nam je bilo jako dobro, no zato je večer bila slabija. U Prilepu nismo uspjeli ući u kamenolom poznat po najbjeljem mramoru na svijetu, kao i po ružičastim kristalima korunda. Korund se naziva rubinom dok je proziran. Našli smo jednog trgovca korundima, no nisu nam se dopale cijene, pa smo radije otišli na večeru, nego da sve novce koje imamo ostavimo kod njega. U Prilepu smo uživali u pogledu na prirodne ljepote koje su se šetale po trgu.
Jelo u Prilepu je bilo odlično, kao i pivo „Kralu Marko“.Cijene su oko 6 eura za obilan ručak sa šopskom  salatom i pivom. Kao i na Kosovu i u Makedoniji se dobro i jeftino jede. Isto vrijedi i za Bugarsku, uostalom za cijeli Balkan. Soba se može naći za 14 eura, što je malo skuplje od prosjeka za Balkan koji iznosi 10 eura.
 
3.dan
Ujutro smo krenuli u potragu za Kara kamenom (Crnim kamenom), južno od Prilepa,  zapuštenim kamenolomom poznatom po arfvedsonitu, mineralu koji raste u obliku štapića, koji su nekad toliko tanki da izgledaju kao kosa. Oni kvarcu daju crnu boju, a rastu i u albitu, te se ponekad uz njih nađe titanit, vrlo, vrlo rijedak kristal žute boje. Neka bakica nas je uputila na šetnju od nekoliko kilometara preko polja. Dok sam ja kao vozač promatrao ekipu kako nestaje u brdima, jedan čovjek me uputio da autom mogu doći do tamo. Arfvedsonita je bilo stvarno puno, a Željko je uspio naći i jedan komad potpuno crnog kvarca.
Još prije podneva smo krenuli prema Zletovu, gdje se nalazi rudnik Dobrevo poznat po galenitima. Rudnik je bio zatvoren, jer su rudari u štrajku. Ipak smo kod jednog od njih uspjeli kupiti nešto minerala, a bilo nam je drago da smo pomogli čovjeku. On i žena su bili gostoljubivi preko svih granica.
Pred večer smo cestom koja vodi uz rižina polja došli do Kočana u istočnoj Makedoniji. Tamo me intuicija uputila da za restoran upitam jednu lijepu djevojku koja je sjedila na stepenicama nedaleko od parkirališta. Ispostavilo se da Verica završava studij geologije i odvela nas je na najbolje jelo na cijelom putovanju. Tamo smo pili „Zlaten Dab“. U Kočanima su bili dani amaterskog kazališta, pa se nismo baš usrećili smještajem. Hostel zbilja nije skup, ali nije baš ni dobar. Hotel je skup, ali isto nije baš dobar.
 
4.dan
Nakon oproštaja s Vericom Ververicom (na FB), krenuli smo prema Makedonskoj Kamenici i legendarnom rudniku olova i cinka Sasa. Na sreću, nekoliko dana prije je njihova delegacija boravila u Velenju, pa je Jože Rihtar bez problema dogovorio obilazak kruga rudnika Sasa. Da bi ušli u podzemlje ipak bi nam bio potreban još jedan dan. Ovako smo i na haldištu našli odlične primjerke pirita, galenita ali i johansenita, još jednog egzotičnog minerala kojeg nema na tržištu. Rudnička zbirka nas je razočarala. Utjehu smo potražili u pivi, u selu ispod rudnika. Tamo su nam se mještani požalili kako oni nemaju baš mnogo od velike zarade koju rudnik ostvaruje. Gazda je Rus, a zanimljivo je da se u rudniku ruda melje i šleperima prevozi na taljenje u 300 km udaljeni Plovdiv. Odatle se poluge olova i cinka željeznicom prevoze u luku Varna odakle idu za Kinu.
Prije prelaska u Bugarsku pogledali smo na jednom mjestu za kristalima sanidina, ali bezuspješno. Zato smo uspješno pojeli burek sa sirom za 5 kn, a tek sladoled na zavoje.
A na Bugarskoj granici šou. Na pitanje prevozimo li cigarete odgovorili smo potvrdno, jer je Milan imao nekoliko šteka. Onda su nam objasnili da je dozvoljeno samo dvije kutije po čovjeku. Kad smo vidjeli da ne pomaže to što nismo znali za taj propis, rekli smo im neka uzmu cigarete, a mi bismo nastavili dalje. I uzeli su, ali uz potvrdu za koju im je trebalo dva sata da ju napišu. Već sam bio na rubu odluke da zovem naše veleposlanstvo, kojeg sam ranije memorirao u mobitelu.
U Bugarskoj, prvo što nas je fasciniralo je Stara planina, koje seže čak i iznad oblaka. Planinčuga nad planinčugama. Drugo što nas je fasciniralo su ogromna polja prepuna rabljenih vozila za prodaju. Imali smo osjećaj da svi rabljeni automobili iz cijele Europe završavaju u Bugarskoj.
Na putu prema Sofiji smo kupili trešnje (5 kn/kg) i baš su bile odlične. Oko Sofije potop, naročito na zaobilaznici. Na sreću, uspjeli smo navečer doći do Madana, koji se nalazi oko 100 km južno od Plovdiva. Smještaj u hotelu 10 eura, no kako se plaća soba, a nas je bilo 7, dok smo podijelili troškove bilo je nešto više. Pili smo pšenično bugarsko pivo „Astika“. Meni je „Kamenitza“ bolja. U sobama nas je iznenadilo da u kupaonici nema nikakvog zastora za tuš, pa dok se tuširaš namočiš cijelu kupaonicu.
 
5.dan
Kako je kiša i dalje padala, bilo nam je jasno da nema ništa od posjeta haldama, jer je blato tamo do vrata. Na sreću, odmah smo našli trgovce mineralima. Bili smo kod trojice i kod svih je bilo prilično povoljno za kupovinu. Naravno, vrhunski primjerci su svuda skupi. Mene su zanimali zeleni sfaleriti-kleiofani. Prekrasni su, kao što ćete vidjeti na slikama. Cijene su im od 5 eura naviše, u Madanu. Dok dođu do Munchena, cijene porastu desetak i više puta. Meni izgledaju možda ljepše nego neki dijamanti. Kod Georgija ima robe ne za kamion, nego za željezničku kompoziciju, no bili smo ograničeni eurićima. A kod njega doslovno iz vašeg džepa odlaze u njegov neviđenom brzinom. Ja sam se koncentrirao da kupim primjerke koje do sad nismo imali u lepoglavskoj zbirci. Kad smo ispraznili džepove i napunili kombi krenuli smo prema Zagrebu, oko 14 sati. Prije Plovdiva smo stali probati još dvije vrste piva „Ariana“ i „Zagorka“. Njoj se naročito veselio Željko.
Prelasci preko granice su prošli bez problema. U ranu zoru smo stigli u Zagreb i Lepoglavu.
Na autoputu smo ipak uspjeli pojesti Kraški pršut kojeg je Jože cijelo vrijeme imao sa sobom.
 
Rezime: 3200 km u 6 dana, izuzetno je naporna ruta, koju je ova ekipa izdržala bez većih teškoća. Ipak nam je duša bila puna jer smo znali da obilazimo nalazišta o kojima sanja svaki zaljubljenik u minerale diljem ove naše planete. Još kad smo sami uspjeli naći mnoštvo toga, a ono što nismo imali šanse naći smo kupili po povoljnim cijenama, sreći nije bilo kraja. Ponosni smo što smo ponovili nalaze najvećih hrvatskih mineraloga, a kad uračunam do sad pređena nalazišta sad se malo njih iz Hrvatske može usporediti s nama iz udruge Lepoglavski ahat.  Vidjeli smo Makedoniju od zapada do juga i istoka, Bugarsku od zapada do juga, krasne su to zemlje. Meni su izgledale poput Rohana iz knjige Gospodar prstenova. Veličanstvene planine prekrivene snijegom, u podnožju divlje rijeke koje omogućavaju zelenilo na brežuljcima koji se spuštaju prema zelenim poljima. Ljudi su bili izuzetno ljubazni gdjegod da smo došli, uostalom kao i na svim dosadašnjim putovanjima. Možda ima nečeg u onoj izreci da smo svi ljudi braća. Iako većina onih s kojima smo se susreli neće ovo pročitati, zahvaljujem im na gostoprimstvu i želim im dug i zdrav život. Lepoglavska zbirka je obogaćena za dvadesetak primjeraka, deset mineralnih vrsta. Uživajte  u fotografijama, a najesen kad zahladi pripremit ćemo prezentaciju u gradskoj knjižnici da gostima, a i sebi opet ogrijemo dušu.