Čet19102017

Posljednje izmjene11:29:09 AM

Back Nalazite se ovdje: Home Zanimljivosti Zanimljivosti Reportaže Doveli ih bose i krvave u Višnjicu, a potom ubili

Doveli ih bose i krvave u Višnjicu, a potom ubili

Nakon osamostaljenja Hrvatske otkrivena su brojna stratišta na kojima su nakon drugog svjetskog rata ubijeni brojni Hrvati. Jedno od onih o kojima se malo zna nalazi se u Višnjici.

- Potrebno je sjećati se i zauzeti se za žrtve komunističkog terora. Te zločine potrebno je istražiti, a žrtvama odati pijetet – rekao je Varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak posjetivši Višnjicu i mjesto gdje su nakon drugog svjetskog rata partizani, prema sjećanjima svjedoka, ubili oko 40 ljudi.
To mjesto u podnožju Ravne gore i blizini državne ceste ne tako daleko od samog centra Višnjice danas je označeno križem koji su 1991. godine podigli mještani Višnjice među kojima se neki još uvijek sjećaju tog stravičnog dana i događaja.
- Bio sam još dječak, išao sam u treći razred. Tog sam dana vračajući se iz škole ugledao kolonu ljudi koja se kretala glavnom cestom kroz Višnjicu. Na čelu kolone u kojoj su partizani vodili zarobljene ljude bio je oficir na konju. Ne mogu reći koliko je u koloni bilo zarobljenika, ali kolona je bila duga oko 50 metara. U njoj su se zarobljenici, mnogi samo u donjem rublju, bosi i krvavih nogu, kretali u redu po četiri – prisjeća se svjedok koji je želio ostati anoniman ne iz strah već iz pijeteta prema žrtvama čije stratište, moleći se za ubijene, posjećuje svake godine.
- Kad su došli u blizini jedne od kuća uz cestu dobili su odmor, a onaj oficir na konju otišao je dalje. Danas sam uvjeren da je otišao potražiti mjesto gdje će ubiti zarobljenike. Mi djeca otišli smo do njih. Molili su nas da im damo vode pa smo, uz odobrenje nekoliko partizana, iz bunara koji se nalazi uz kuću izvadili vodu te im dali da piju. Nakon toga, ne sluteći što će se dogoditi, otišli smo kući. Nakon nekog vremena čuo sam pucnjeve. Dječačka radoznalost nije mi dala mira pa sam drugi dan, iako me djed upozorio da pazim što radim, otišao do mjesta gdje su se čuli pucnjevi i tamo ugledao stravičan prizor – hrpu leševa. Bili su to ljudi kojima sam dan prije davao vodu – prisjeća se svjedok, tada učenik trećeg razreda.
Prema sjećanjima Višnjičaraca ubijeni ljudi bili su  iz Črešnjeva, Tužnog, Ilije i Vidovca. Do obitelji ubijenih došao je glas o njihovom svirepom smaknuću pa su s kolima došli po njihova tijela te ih odvezli. Tijela onih po koja nitko nije došao, nakon što su ih počele razvlačiti zvijeri, po naredbi tadašnjih vlasti na mjestu zločina pokopali su sami Višnjičarci. Strogo im je naređeno da o tome što su vidjeli šute.
Ovog zločina u Višnjici za Večernji list 1992. godine prisjetio se sada već pokojni Vinko Juriša iz Višnjice koji je skriven promatrao egzekuciju.
"Mladići koji su dovedeni na pogubljenje bili su izmučeni, izudarani, neki su od iznemoglosti padali na koljena. Pripadnici Ozne držali su ih opkoljene, a u njih su uperili puščane cijevi. Nisu pucali. Najvjerojatnije da ne privuku pozornost mještana. Ali, čini mi se da se nisu baš odmah mogli dogovoriti tko će prvi početi s ubijanjem. Malo su se bili počeli i međusobno prepirati. Sjećam se, medu njima je bila i jedna žena - partizanka. Njoj je, izgleda, najprije prekipjelo, pa je sama u ruke uzela poveći metalni bat, a potom oštrim glasom naredila svojim uniformiranim kolegama da joj privode jednu po jednu žrtvu. Nesretni mladići bili su vezani žicom, a stražari su ih jednog po jednog vodili do te žene, koja ih je ubijala udarcima batom u glavu. Svaka je žrtva morala kleknuti ispred nje, a ona je pomahnitalo mahala onim metalnim batom, udarajući ih u glavu. Dvojica su pokušali pobjeći, ali je za njima pucano i ubijeni su malo dalje od jame. Više nisam mogao to gledati, pa sam skrivečki napustio to strašno mjesto. Uostalom, bojao sam se da i mene netko ne opazi, jer bi me zadesila ista sudbina".
Iako se danas o tome može govoriti, nije provedena istraga koja bi rezultirala objavom i osudom onih koji su naredili i onih koji su izvršili ovaj stravičan zločin.