Čet19102017

Posljednje izmjene11:29:09 AM

Back Nalazite se ovdje: Home Zanimljivosti Zanimljivosti Reportaže Putopis: Ekspedicija u okolicu Teslića

Putopis: Ekspedicija u okolicu Teslića

Kad smo u listopadu Ivica Halapir, Milan Marinković i ja (Damir Vrtar, autor članka) putovali za Kreševo, slučajno smo (ili ne ?) naletjeli na dvije lokacije gdje smo pronašli žile ahata. To su bila prva „prava“ nalazišta ahata u Bosni i Hercegovini. Odmah mi se u glavi rodila misao da bi tu zonu oko Teslića trebalo detaljnije istražiti, jer su pronađeni ahati bili vrhunske kvalitete i tamno plave boje, što je prilično rijetko.

Kako je vrijeme odmicalo maštanje o novim nalazištima sa žilama ahata je uzimalo sve više maha. Odlučio sam da okušamo sreću još prije zime. Plan ekspedicije je obuhvaćao područje između Prnjavora i Teslića i to svaku raskopanu površinu koja se vidjela na Google earthu. Skupilo se preko 60 takvih točki, iako je bilo jasno da sve neće biti nalazišta minerala. Nekako se poklopilo da bi ekspedicija mogla krenuti 1.prosinca, za vikend. Čak je bilo i dosta zainteresiranih, pa bi se išlo s dva automobila. No, kako to obično biva, meteorolozi su objavili vrlo lošu vremensku prognozu za planirano razdoblje. Trebalo je hitno donijeti odluku, ići odmah u tjednu ili ostaviti sve za proljeće. Prema očekivanju, dobar dio zainteresiranih nije mogao dobiti slobodne dane u tjednu. S druge strane Milan Marinković iz Varaždina, koji je ove godine bio na svim većim ekspedicijama, te Robert Ivanković iz Zagreba bili su porilično nestrpljivi da krenu čim prije. Dogovor je pao da se ide odmah sljedeći dan u četiri ujutro, kako bi se oko sedam već bilo na prvom nalazištu, a onda ekspresno obići sve pozicije zabilježene na karti.
U Zagrebu smo stvari iz daewooa  premjestili u passat karavan, kako bismo imali dovoljno mjesta za kamenje. Ispratila nas je južina i plus12 stupnjeva. Opet smo zahvalili Dodiku na besplatnoj autocesti do Banja Luke i skrenuli prema Prnjavoru. Po ovoj cesti se do tada nismo vozili. Primijetili smo da je tu bilo prilično hladnije nego kod nas i da je ujutro bio mraz. U to su nam se uvjerili i prsti na rukama kad smo stali prebirati kamenje na prvoj „sumnjivoj“ poziciji, u Vučijaku, jugoistočno od Prnjavora. Na tom mjestu na litici su sagrađene kuće, a podnožje je raskopano, da bi se napravio put. Vidjelo se da je stijena od dijabaza, a dok smo obuvali gležnjače vidjeli smo da je po putu raznobojno kamenje. Odmah smo uočili opale, kalcedone i jaspis. Robert je u dijabazu našao mineral zlatne boje, pa smo pretpostavili da se radi o rastrošenom piritu. Stoga smo na stijeni tražili koji kristalić u obliku kockice. No, iako je sve blještalo nije bilo nijedne kockice. Onda su mi proradili klikeri pa sam se sjetio da je to ustvari bastit, jedan mineral iz grupe serpentina, koji izgleda poput zlatnih ljuskica. Upravo takav kakvog smo gledali. U zbirci koju imamo u Lepoglavi, do sad sam ga imao iz nalazišta na Pohorju. Iako su opali bili lijepi, čak i sa dendritima, nismo se zadržavali dugo, jer smo preko puta gledali u nekakav kamenolom. Tamo smo isto našli puno bastita, ali ništa drugo, pa smo ubrzo krenuli dalje.
Cijelim putem su nas pratili dijabazi, koji su magmatsko stijenje nastalo u unutrašnjosti kore, pod velikim tlakom, pa u njemu nema baš mjesta za formiranje žila sa kristalima. Dijabazom u Hrvatskoj obiluje Kalnik, a ima ga i u Vudelju iznad Lepoglave, gdje se nalazi uz vitrificirani tuf. U selu Dragalovci nalazi se veliki napušteni kamenolom, pa smo ga odlučili pogledati. Našli smo kamenje koje izgleda kao da je po njemu proliveno staklo, no materijal je krhak. Pretpostavljam da se radi o epidotu kojeg je kretanje stijena ispeglalo u vrlo tanku prevlaku, no o tome će valjda više znati u prirodoslovnom muzeju, dok nađem vremena za posjetu. I opet, puno bastita.

Kod sela Vasići s desne strane pokraj ceste nalizio se neki otkop pa smo odlučili stati. Na naše iznenađenje tamo je bilo puno vrsti minerala; aragonit, kalcit, pirit, kalcedon, serpentin, zeleni kalcit. Neki od njih su bili baš u lijepim kristalićima i šteta je što nismo imali više vremena da se posvetimo ovom nalazištu.
U Sofrićima smo uočili žile kvarca, a jedna je činila geodu sa kristalima. Nakon dosta štemanja uspjeli smo odvaliti jedan dio. Pošto ja ipak više volim kad kamenje skupljamo bez muke, a dosta je lokacija bilo pred nama malo smo se požurili. Usput smo vidjeli da neke sumnjive lokacije koje se vide na satelitskim snimkama nisu baš vrijedne truda, jer se radi o siparima malih dimenzija.
Dolaskom u Teslić skrenuli smo zapadno u brda. U predjelu između Jasenova i Vlajića nalazi se puno otkopa, ali su to sve dijabazi prošarani sitnim žilicama kalcita, bez vidljivih žila kvarca. Robert se malo znojio dok je tjerao passata po šumskim putevima, ali još par ekspedicija i iz njega će ispasti pravo terensko vozilo, haha.
Kamenolom Crna rijeka je bio iznenađenje jer se radi o dolomitima. Nažalost nije nas iznenadio ničim drugim. No, zato je sljedeća pozicija s druge strane ceste bila pun pogodak. Neki kop dijabaza, kojim navoze ceste je izgledao kao i svi ostali. Kad sam već zaustio „ajmo dalje“ na samom vrhu sam opazio neke žile koje su se po plavkastoj boji razlikovale od okoline. Došavši do njih shvatili smo da se radi o žilama ahata debljine od 1-5 cm, dugačkim nekoliko metara. Na našu sreću nije nam trebao alat, već smo ahate brali ko jagode. Dok smo ih se nadovoljili krenuli smo prema glavnoj točki ekspedicije, Kamenici. Usput smo pokušali naći napušteni kamenolom Stravža, ali nismo uspjeli. Sad dok pišem ovu reportažu vidim da tamo iza mjesta gdje smo našli puno ahata ima još jedan veći raskop. Po logici i tamo bi trebalo biti ahata, možda još većih. No, moramo ostaviti i nekome drugome prostora za istraživanje.
U Kamenici smo odlučili podrobnije istražiti one žile plavog ahata kojeg smo našli u listopadu. Na našu veliku žalost, žile se prekidaju, ne pružaju se neprestano. Ipak smo pokupili dosta materijala. Kako se bližio sumrak ostala nam je još jedna pozicija za istraživanje, južno od sela Kopice. Toponimi su obećavali, Majdan i Rudine. Nažalost, tamo osim dijabaza nismo vidjeli ništa. Na jednom gradilištu kraj ceste je Robert našao komad mangana koji je formirao slojeve poput ahata, vrlo zanimljivo. I naravno, kakva bi to bila ekspedicija da ne naletimo na minsko polje. Ovdje nema tabli ko u Hrvatskoj, već su minska polja ograđena žutim trakama.
Kako smo još bili samo na kojem sendviču, požurili smo preko N.Šehera u Žepče na klopu. Prvo smo jedva promijenili eure u konvertibilne marke, jer tamo sve radi samo do 16 sati. Onda smo pojeli ćevape, ali bez piva. Očito smo bili u muslimanskoj radnji. Jedva smo dočekali da dođemo do prve birtije, gdje smo onda popili po jedno pivo, da nas ćevapi ne žeđaju. Smjestili smo se u motelu „Marić“ dva km udaljenom od Žepča. Za 15 KM smo svaki dobili svoju sobu i doručak. Ista cijena bi bila i da smo sva trojica bila u istoj sobi, ali ovako smo mogli hrkati a da ne smetamo jedan drugome. Prije spavanja smo napravili plan puta za sutra i pogledali trening karatea, jer su nam prozori gledali na bazen, koji je pretvoren u improviziranu dvoranu za borilačke vještine.
Ako je prvi dan bio sjajan, što se tiče potrage za mineralima, drugi dan je bio katastrofa. Jedino što je vrijedilo ujutro je bio doručak s pogledom na Eminu. A obišli smo jednaki broj nalazišta kao i prvi dan. Čak nas je Robert nagovorio da skočimo nekih 70 km do Busovače. Bili smo u Željeznom Polju, Busovači, Maglaju, kamenolomu Papratnica i na još par mjesta. Nigdje nismo našli ništa zanimljivo, pa smo krenuli prema kući. Točnije prema telećoj čorbi i ćevapima u Tesliću. Ako vas put nanese, obavezno stanite u Tesliću i pojedite nešto u restoranu koji se nalazi na katu Konzuma. Sve im je prefino i prilično jeftino. Nemate brige, nisu mi ništa platili za reklamu J . Na povratku prema Hrvatskoj zaključili smo da su Srpkinjice ipak njami njami, prema ostalima koje smo vidjeli, a i Jelen pivo nam je puno bolje od Sarajevskog. Vidi se da nismo nacionalisti, haha. A minerala ima još nešto za istražiti, ali ne previše. Sad sam već pomalo u brizi…kamo ići sljedeći puta, negdje na proljeće???