Ned22102017

Posljednje izmjene05:07:05 PM

Back Nalazite se ovdje: Home Zanimljivosti Zanimljivosti Reportaže Ekspedicija Dvor - nemoguća misija

Ekspedicija Dvor - nemoguća misija

eksped_dvor_n

U subotu 29. rujna se petero članova udruge Lepoglavski ahat zaputilo u šume Trgovske gore kod Dvora. Cilj je bio naći stare rudarske radove na nekoliko lokacija, te sakupiti reprezentativne primjerke minerala za zbirku udruge.

Sama priprema ekspedicije je bila dugotrajna i komplicirana zbog minskih polja koja se nalaze na tom terenu. Radovi koje smo tražili su vrlo stari, te je uspjeh ekspedicije bio prilično neizvjestan. Kako je to jedno od rijetkih područja koje članovi udruge još nisu obišli, nismo niti očekivali previše od prvog obilaska.

Krenuli smo još po noći, jer smo se skupljali sve do Zagreba. U Petrinji smo stali na doručku i kavi. Dok smo gledali što ćemo jesti, za oko nam je zapeo naziv buregdžinice „Baš burek“. Odlučili smo tu pojesti doručak i nismo zažalili. Ne znam da li sam i u Bosni jeo tako ukusnu sirnicu, a oni koji su jeli burek isto su rekli da je odličan. Za one koji nisu upoznati naziv burek se koristi samo za burek s mesom. Ono što se kod nas pogrešno naziva burek sa sirom je zapravo sirnica. Postoje još zeljanica i krumpiruša. U toj radnji se prave i pizze i kolači, tako da je ponuda kompletna.

Vozeći se prema Glini, na izlasku iz Petrinje smo vidjeli oznaku za kamenolom Mokromače. Uskoro nam je bilo jasno po čemu je dobio ime. Ne znam da li sam ikad vidio kamenolom dolomita s toliko jalovine, tj. blata. Kako je zaista namočen imali smo velikih problema s čišćenjem obuće prije ulaska u auto. Od primjeraka minerala pronašli smo nešto malo kalcita i jednu zanimljivu kuglu za koju se ne usudim tvrditi da nije ispaljena iz srednjovjekovnog nekog topa.
Dolaskom u Dvor prvo smo se javili policiji da još jednom provjerimo kamo smijemo ići a da ne uđemo u minska polja.

U kamenolomu koje se nalazi u blizini sela Dobretin našli smo nekoliko zanimljivih primjeraka kalcita u različitim bojama koje su mu dali željezni oksidi. Vlasnik kamenoloma Dragan Štrbac bio je izuzetno susretljiv pa nas je uputio i do sljedeće lokacije, stare rudarske halde u predjelu Tomašica.  Tamo smo našli lijepih primjeraka galenita i halkopirita, te nešto kvarca. Ulaz u rudnik je nažalost zatrpan, iako je još vidljiv. Kako se radi o rudniku koji je iskopan u škriljavcima ulazak u njega bi bio vrlo rizičan pa smo od toga odustali. Barit na kojeg smo naletjeli usput je bio vrlo loš, pa ga nismo ni uzimali. Na stazi koja vodi prema rudniku našli smo i nešto vrganja, iako su šume suhe, kao i kod nas.

Nadali smo se da ćemo u predjelu oko Majdana naći još bogatiji materijal, no nakon par potrošenih sati morali smo odustati. Našli smo kvarčeve u škriljavcu, sa tragovima sfalerita. To nažalost nisu primjerci koji bi zaslužili uvrštenje u zbirku. Veliki problem je da je čitav taj kraj jako rijetko naseljen, tako da nemate koga ni pitati za geološke pojave.

Naposljetku smo željeli istražiti kamenolom u blizini Brubnja, na području Gline. Dugo smo lutali šumskim putevima, no nikako nismo uspijevali doći do kamenoloma. Tome je svakako doprinijela magla koja nam je onemogućavala vizualnu orijentaciju. Kako se polako spuštala večer odustali smo od daljnje potrage i uputili se prema kući. U Petrinji smo stali na večeri, opet kod „Baš bureka“, ostao nam je u dobrom sjećanju. Ja sam čak kupio tri sirnice za doma, da vide što je prava sirnica nasuprot ovom jadu koji možemo kupiti u lepoglavskim dućanima.

Svodeći zaključke oko ekspedicije prevladava dojam zapanjenosti razinom devastacije i napuštenosti krajeva od Dvora prema Glini. Prije rata većinsko stanovništvo su bili Srbi. Tako je i danas, no više nitko ne živi u selima koja se ne nalaze na glavnoj prometnici. Sve je napušteno. Iako zidovi drvenih kuća odolijevaju zubu vremena, krovovi se urušavaju i sve je zaraslo u trnje i šikaru. Tužan je to prizor i moglo bi se reći da su lokalni Srbi skupo platili svoju pobunu. Šume su nepregledne, bogate sa divljači koju smo svako malo vidjeli iz auta, no tamo nema ljudske duše.

Puno bolje nije na glavnim prometnicama. U selima živi po par staraca. Jedna starica iz sela Donji Klasnić nam je rekla da je tamo do prije par godina živjela jedna žena rodom iz Lepoglave, koja se tamo udala. Rekli bismo da je svijet malen, no kad odete u taj dio Hrvatske imate osjećaj da ste u nekoj drugoj zemlji. Iako je povijest tog dijela Hrvatske bogata, a na stranicama tih općina postoje neki planovi o turizmu, za koji definitivno postoje uvjeti poput prekrasne rijeke Une i šuma, bojim se da bez ljudi ništa od toga neće biti ostvareno. A ako tamo nečega fali onda su to ljudi. Pali su mi na pamet stihovi Maka Dizdara iz pjesme Modra rijeka: … tma i tmuša neprebolna…

Čak i sad dok pišem ovu reportažu u sjećanju na te krajeve to je prevladavajući osjećaj. Spomenik u selu Gvozdansko svjedoči o hrvatskim žrtvama kroz naraštaje, u raznim ratovima. Obilježen hrvatskom zastavom i pločom primjerena je uspomena na patnje hrvatskog naroda  tog kraja kroz generacije. No, fali još jedan spomenik. Zapravo, ne fali, samo nijedan nije obilježen kao takav. To su napuštene i propale kuće srpskog naroda koji je otišao. Trebalo bi bar jednu obilježiti tablom na kojoj bi moglo pisati: „Nikad ne prizivajte rat, ovo je ono što on donosi“.

Uskoro nam slijedi još jedna slična ekspedicija, ovaj puta u krajeve oko Srba i Knina. Nadam se da će nakon nje reportaža biti ipak optimističnija.